www.mir.blog.hr
četvrtak, 26.01.2012.
Kad god mi tako mislimo da su nam se za nešto " otvorile oči" to obično znači da smo ih za stotine drugih stvari zatvorili.
Ivo Andrić
petak, 09.12.2011.
" Mislila je kako bi zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu. Pokušala se sjetiti trenutka u kojem je njihov zajednički život krenuo u dva pravca, kad jedna osoba više nije prepoznavala nijanse u ponašanju one druge jer na nju više nije obraćala dovoljno pažnje."
Slavenka Drakulić, Frida
subota, 19.11.2011.
" Bilo bi bolje da je penoćila u šumi,osjećala bi se manje ugroženom od životinja nego od ljudi. U toj kući još se osjeća njihovo prijeteće prisustvo. Ovo pustošenje djelo je ljudskih ruku, baš kao i smrt novorođenčeta. Život su mu oduzele ruke žene koja je trebala biti baka. Snažne seljačke ruke navikle na kopanje krumpira, na mužu i poslove u polju i oko kuće. Ruke koje znaju zapaliti vatru, umijesiti kruh, oprati veš. Ruke dobre za djecu, pouzdane, zaštitničke. Te noći najprije pomažu djetetu da se rodi, zatim mu čvrsto vezuju maramu oko vrata.
S. traži neko opravdanje za njen postupak. Rat, rat ju je prisilio na to. Ali tu istu ispriku imaju i oni koji su rat započeli i koji su tu ženu doveli do ubojstva djeteta.Ako svi oni imaju isti izgovor, da su prisiljeni ubijati jer je rar... Zar je doista u ratu čovjek lišen izbora?
S. je ne osuđuje. U logoru je naučila da su ljudi slabi i da nije dobro da se nađu pred iskušenjem. Mrtvo tjelešce u crnoj marami koja se inače nosi na glavi, to je najtužniji prizor koji pamti. Te hladne noći u ruševini kuće ovaj joj prizor ulazi u san i ona zna da ga se više nikada neće osloboditi. Slika malog crnog zamotuljka u ženskim rukama nastanjuje se u njoj zauvijek, slika žene koja dijete žrtvuje ratu jer rat je jači i od nje i od djeteta.
Tuga joj se uvlači u kosti i tu ostaje poput kostobolje. Ostatak noći drži je zla slutnja. Što bi učinila kad bi ona sama bila trudna? Misli na djevojčinu majku i na njene vješte ruke. Da, bolje je tako..."
Kao da me nema, Slavenka Drakulić
srijeda, 09.11.2011.
Ona je zauvijek zatvorila svoje umorne oči i otišla na vječni počinak. Često, da bi se bar na neko vrijeme riješila sve svoje dječurlije, znala bi nam reći, da idemo doma da ona malo otpočine, a mi joj nismo davali mira, nismo ju ostavljali, čak ni u zadnjim danima.
Po posljednjoj želji okupili smo se u njenoj staroj seoskoj kući za stolom, svi mi; sva njena djeca, unuci i praunuci. I svaki detalj te kuće i nesvjesno podsjeća na nju; stari drveni prozor na kome su stajale tegle s ukiseljenim mlijekom, štednjak na drva na kome je uvijek bio vajling sa vrućom vodom, a uz njega posuda u kojoj se nešto fino kuhalo. Mi djeca čekali bi kod stola da ona uzme u ruke veliki, domaći kruh, prekriži ga, pa nam počne dijeliti. Je li svaki taj darovani komad kruha u nama ostavio tragove? Kad bi se dobro najeli raštrkali bi se po velikom dvorištu. Oko bunara koji nam je bio jako zanimljiv nismo smjeli kružiti, ni približiti se, a kamoli slućajno se nagnuti, ona je grabila vodu, sipala u kantu i tek onda smo si smjeli grabiti.Naš je glavni alat bio stare istrošene metle s kojima smo meli dvorište i prostor ispred kuće.A dvorište je bilo veliko; na početku mala gredica sa posađenim cvijećem, mala pušnica u kojoj se sušilo meso i kobasice, drvena kućica i u njoj Švrćo, a na kraju velika štala s kravama i konjima i jedan odjeljak za prasce i svinje. Bilo je i onih koji su slobodno šetali dvorištem; kokoši, guske i patke. Pravo seosko dvorište! Je li nas itko mogao otjerati iz te seoske idile? Nismo se dali ...
I sad nakon svega, nakon toliko godina svi zajedno za stolom okupljeni prisjećamo se svega što se nekad davno događalo.Mogu li sjećanja umrijeti? Svatko od nas duboko to u sebi čuva kao posebnu dragocjenost, kao blago koje će kao i naša baka, biti prepričavano s koljena na koljeno. Prepoznajemo u sebi jedan predivan osjećaj; nesebičnu brigu i ljubav za djecu !
srijeda, 05.10.2011.
" Gledam cure kako cmolje za svojim nevrijednim partnerima, kojekakvim alkosima, maminim sinovima, lažnim poduzetnicima i potom slomljenih srca odlaze gatarama i astrolozima nadajući se proročanstvu o ljepšoj budućnosti. Ne mogu ih razuvjeriti da im sanjarenje o srodnoj duši šteti i da su naše srodnosti samo privremene i promjenjive kao i granice država, moda i vremenska prognoza."
Sanja Pilić, " Mala torba, velika sloboda "
petak, 03.06.2011.
MATURA
Nas jedanaestero ponovo u školskim klupama...jedna od nas sjela je za katedru, listala imenik po abecedi i prozivala...mi smo se predstavljali s novim prezimenima i govorili nekoliko riječi o sebi .Pretpostavljala sam da će svatko reći čime se u životu bavi te nešto o svojoj obitelji. Iznenadile su me izjave kao....dvaput sam se udavala, al više nebi.....nisam se još oženio, pa gdje su te žene ne mogu pravu naći....od ove godine sam samohrana majka.....žena i ja ne želimo djecu..... Razloge naravno nitko nije rekao, jer to su već prelazi u stvar intime. Bilo je smijeha , čuđenja i dobacivanja, al ubrzo smo se preselili u restoran, gdje je bila živa glazba i potpuno opuštanje i zaboravljanje od svakodnevnih problema. Zabrovih spomenuti da nas je tu čekao i naš razrednik koji nas je podsjetio kako nam je jednom prilikom zadao da pišemo sastav na temu ....što je ništa...pa kad je Marijana napisala jednu stranicu i rekla ...gotova sam...on je rekao da nije dosta, da treba još jedna stranica. Što li smo sve napisali u te dvije stranice?! Nije bilo vremena za razmišljanje; večera je stizala, pa piće, slikanje ples....ma sve je u trenu prošlo i vrijeme za razlaz je otkucavalo.
Vozeći se kući nekako su mi glavu zaposjedale izjave dviju osoba...ljude dijelim na dobre i loše...kako ja dijeli ljude...rekla bih na one koje su mi drage koje volim i one koje mi nisu drage; to bi bila moja izjava! A vi, kako vi dijelite ljude????
Druga izjava je bila u smislu ...sad smo već na početku onog razdoblja kad bi trebali razmišljati o svom kraju; da će doći vrijeme kada će biti nevažno koji ste fakultet završili, gdje ste radili, što ste u životu stekli i vrijeme da se zapitate koliko sam dobra učinio u svom životu?
subota, 27.11.2010.
Za svu djecu koja su rođena i preživjela
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes
U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i
NITKO
nije umro zbog toga
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli
zato što smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.
Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva
Naše generacije su dale najbolje izumitelje
i znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo živjeti s tim !
I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
subota, 30.10.2010.
" Budi prvi koji će dati primjer.Svi me uvjeravaju da je i tebe lako podmititi, da nema više pravih konja, da nema više istine, da nema više toga, a ima ... Kako da ne! Uspravi se! Pogledaj svoj odraz u pojilu i podsjeti se tko si zapravo i koliki si put prevalio da bi spasio divlje stado.To je veliko djelo.Zauzvrat ti nude lovorov vijenac.Zar je to jednako? Razmisli, ne daješ li se suviše jeftino?.... U životu ima mnogo utrka.Ne znači da je sve propalo ako se jedna izgubi. Što znači jedna utrka' Utrka je bitka , a život je rat.Tko izgubibitku još uvijek može dobiti rat, ali tko izgubi rat za njega su sve bitke izgubljene.Ti se odluči za život.Ostani dosljedan sebi. Kloni se laži.Imaj na umu da lašci završe zlo...Znaš što je gore od izgubljene utrke? Kad se nađeš u kutu s lovorovim vijencem...Bori se za istinu pa ćeš osjetiti kako opet imaš vodeću riječ, kako te vole i poštuju kao i prije.Sjeti se odakle si krenuo i tko si nekad bio.Svi se konji bore samo za sebe i da dokažu da su oni kojima pripadaju najbolji, a ti sebi postavi viši cilj, bori se za cijelo imanje, za sve njih zajedno.Važno je da ne kloneš, da se ne predaš, da ne staneš na pola puta, nego da u svojoj borbi ustraješ...I nemoj dopustiti da ti noga skrene s pravog puta.U tebe su uperene mnoge oči. Drži se istine.Sva ova ždrebad oko nas će se sutra ponašati onako kako danas vide tebe. Oni će sutra raditi onako kako danas radite vi, veliki konji."
Divlji konj, Božidar Prosenjak
srijeda, 18.08.2010.
"Muškarci se očito ne služe istim satom kao žene, kao što i ne govore istim jezikom . Kad muškarci upotrebljavaju riječ "uskoro" , to može značiti svašta. "Uskoro" se vraćam s posla je potpuno drugačije nego "uskoro" ću oprati suđe. Zapravo, "uskoro" znači što god oni žele da znači - dugo vremena ako se zabavljaju radeći nešto drugo ili kratko razdoblje ako nemaju ništa zanimljivije u vidu."
"Život je prekratak da biste konstantno kukali zbog bezbrojnih prilika u kojima muškarci ne uspiju obaviti zadatke koje smo im zadale. Nemojte ni pokušavati preoblikovati, izvježbati ili promijeniti njihovo ponašanje.Prepustite to profesionalcima."
"Većina muškaraca ima vrlo selektivno pamćenje.Bez obzira na to radi li se o kući ili uredu, kad ih zamolite da nešto naprave, često tvrde da im "niste rekli". Gluposti, muški mozak je ustrojen tako da njihov mentalni sklop nikad neće prihvatiti neke zamolbe."
Janet Street-Portret, Život je je*eno kratak
četvrtak, 05.08.2010.
Sjediš kraj prozora i motriš prolaznike. S desne strane vidiš redovnicu, a s lijeve prostitutku. I prostodušno kažeš:"Koliko li je jedna plemenita, a druga niska." No zatvoriš li oči i osluhneš, začut ćeš šapat odozgo: " Jedna me traži u molitvi, druga u patnji, a u duši svake od njih luka je za moj duh."
Halil Džubran
petak, 18.06.2010.
Jedna naša draga blogerica piše ovako;“ Fejs je zabavan ali u usporedbi s blogom je nekako hladan, jer se na njemu sve odvija strelovitom brzinom . . .dok je na blogu sve toplije i opuštenije...“
Dijelim njeno mišljenje, no opet nam je svima jednostavije otići na fejs, nego na blog.To je valjda zbog toga jer na fejsu možeš upisati jednu riječ ili jednu rečenicu pa je dovoljno, dok ovdje na blogu je nešto drugačije, ili pričaš ili prepričavaš ili komentiraš i svakom svojojm riječju unosiš dio sebe, time se otkrivaš drugima, daješ im na neki način do znanja tko si ti, kakva su tvoja razmišljanja . . .Volim blog, no u zadnje me vrijeme ima sve manje i manje...zašto je to tako? Ma postoji cijeli niz razloga...a opet se pitam zašto su svi ti dragi ljudi s moje lijeve strane bloga malo pomalo svi nestali?! Imaju li i oni cijeli niz razloga što ih nema? Bar da znamo dio onoga što im se događa ili mi to ipak ne moramo znati? Pa zar nije probleme i brige lakše riješavati u dvoje, troje?
Gdje je „rastavljena“, „zvjezda nova“, „bajkoviteriječi“ i još mnogi koje sam već davno obrisala? Sjetih se sada i „krijesnice“...ma sjeća li se itko da je i ona nekad ovdje bila?
subota, 08.05.2010.
Na slici smo ona i ja. Ona mlada djevojka koju je moja mama dovela u stranu zemlju da joj pomogne oko mene; četverogodišnje djevojčice. I dok se na slici držimo za ruke, obje zračimo nekom toplinom, nježnošću, povezanošću...Možda su to Ani i bili najsretniji dani, no nas je život razdvojio, pa sam o njoj gotovo uvijek čula tužne priče.
Ana nije dugo bila moja „čuvarica“, vratila se u svoje selo i živjela i dalje siromašnim životom sa svojom majkom i bratom.Kada je ostala trudna, cijelo selo je znalo, jer nije se udala.Dječak kojega je rodila živio je u siromaštvu kao i cijela obitelj.No kada je imao valjda pet godina ,došao je otac dječaka i njegovi roditelji , smatrajući kako je došlo vrijeme da se oni dalje brinu za dječaka i obezbjede mu bolji život. Ne znam je li se Ana bunila ili joj je to možda bilo i malo olakšanje, no dječaka su odveli. U godinama koje su slijedile nije ga vidjela, razlozi su ... Ana se napokon udala i kažu seljani da njen novi muž nije dopuštao da dječak dolazi kod njih. Koliko mi je poznato u tom braku nije bila sretna, no živjela je i trpjela ,jer joj je život rasvjetlao još jedan dječačić, koji je bio dar s neba. No prošle godine dogodila se nesreća u selu i život je izgubio baš taj dječak; Anin sin.
Onaj prvi dječak postao je poznati pjevač koji svojim glasom prodire u srca nas običnih ljudi, a koliko boli i radosti prolazi Aninom dušom dok ga sluša i gleda . . .
ponedjeljak, 15.03.2010.
„Mi smo uvijek manje ili više skloni osuđivati one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, ma što bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli ili čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili? Malo, vrlo malo. A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena osobnim strastima i potrebama, ili čak netočna, zato imamo razum i iskustvo i možemo ih prosuditi i usporediti jedne s drugima, primiti ih i odbaciti, djelomično ili u cijelosti. Tako, nešto od ljudske istine uvijek ostane za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.“
Ivo Andrić, Prokleta avlija
ponedjeljak, 08.03.2010.
MI SMO ŽENE ZMAJICE
ROĐENE KO KRALJICE.
ANĐELI NAS STVORILI
DA BI MUŠKE LOMILI.
ZBOG NAS SU PJESME PJEVALI,
PONOS GUBILI,
VODILI RAT I
ZATO SRETAN NAM
8. MART !
petak, 12.02.2010.
ŠIMA
Vjerujem da, ako malo bolje razmislite, neke ljude iz svoje bliže ili dalje okoline upamtimo po nekim neobičnim događajima ili stvarima i ostanu nam cijeli život u sjećanju baš po toj neobičnosti.
Njeno ime je Šima, mislim da je sasvim jednostavna žena u dobi od nekih šezdeset godina. Upoznala sam ju prije dvadest godina dok sam radila u njenoj bližoj okolini. Jednom prilikom je nešto proslavljala te uz sokove donijela je i kolače. Po svom izgledu sasvim obični kolači, no okus…okus je bio poseban,neprepoznatljiv, ugodan, divan… To vam je slično kao u romanu Marcela Prousta „Utraženju izgubljenog vremena“.
Recept njenih kolača zadržala sam u svojoj bilježnici, među ostalim receptima.Pravila sam ih prošli tjedan i nekoliko puta prije toga, no okus kolača nikada nije bio kao okus Šiminih kolača.U čemu je tajna to samo ona zna!
Gospođu Šimu ponekad srećem na ulici, no uz smješak i pozdrav nema nekog duljeg zadržavanja i pričanja, jer svatko juri na svoju stranu. I sad zamislite kada bih jednom ipak malo duže stala, pa nakon uobičajenog pozdrava dodala; „Znate li po čemu vas pamtim? "
subota, 05.12.2009.
M I L O S T
John Newton, Virginia Harmony
Milost koja sve vodi nas,
daje snagu i mir.
Oživjela je život moj,
bijah slijep, a sad vidim.
Vrijeme teče, prolazi sve,
milost nam Bože daj,
da živeći ne umremo,
da svjetlo budeš nama.
Sve pjesme naše za Te su
i molitve naše,
spasi, o Oče, narod svoj,
nek’ milost vodi nas!
petak, 06.11.2009.
„ Dok bi se uspinjao na spavanje, tješilo me samo to što će me mama, kad već budem u krevetu, doći poljubiti. No taj je pozdrav trajao tako kratko, ona bi opet silazila tako brzo, da je onaj trenutak kad bih je začuo kako se uspinje stepenicama i kako zatim hodnikom iza dvostrukih vrata prolazi lagani šušanj vrtne haljine od plavog muslina, na kojoj su visjela trake od spletene slame, bio za me prepun bola. On je, naime, naviještao onaj idući trenutak, kad će me ostaviti, kad će opet sići. Zbog toga sam na kraju želio da taj pozdrav, koji sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, pa da se tako produži vrijeme dok mama još nije došla. Kadšto sam već poslije poljupca, kada je već otvarala vrata da ode, poželio da je zovnem natrag i da joj kažem: „ Poljubi me još jednom“, ali sam znao da bi joj lice odmah postalo ljutito, jer je ustupak što ga je učinila mojoj žalosti i mome uzbuđenju dolazeći gore da me poljubi, donoseći mi taj poljubac mira, ljutio oca koji je te obrede smatrao besmislenima ...“ Marcel Proust "Combray"
Ovaj sam roman pročitala u ono vrijeme kada sam ga morala pročitati; za lektiru. No sada sam ga ponovo uzela u ruke i već na početku čitanja nešto me zadržalo kod tog večernjeg poljupca.
To je valjda onaj osjećaj prepoznavanja sličnih događaja. Svoju djecu sam naučila da im prije spavanja stavljam preko čela križ , onako obično palcem uz odgovarajuče riječi. One bi navečer otišle stepenicama gore u svoju sobu, baš kao i ovaj dječak i čekale mamu da ih poljubi i prekriži za laku noć.
Iako danas više nisu male djevojčice, navika je ostala i meni i njima.
Jesu li njihova razmišljanja slična onima ovog dječaka? Što za njih znači križ na čelu i one uobičajene , jednostavne riječi koje već pomalo prelaze u dosadu izgovarajući ih iz dana u dan? Da li su ponekad željele poviknuti zamnom da ostanem malo duže u sobi? Jesu li mi željele otkriti kakvu tajnu ili me pitati nešto ,a ja bih samo napravila brze radnje palce, izustila nabrzinu riječi i žurno se spuštala niz stepenice, ne imajući vremena za večernje razgovore? Donosi li taj večernji pozdrav zaista mir i sigurnost?
utorak, 11.08.2009.
NIJE VAŽNO
Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan.
Nije važno.Voli ga!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
Nije važno.Čini dobro!
Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Nije važno.Ostvaruj ciljeve svoje!
Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno.
Nije važno.Čini dobro!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno.Budi iskren i pošten!
Ono što si godinama stvarao, u času bi moglo razrušeno biti.
Nije važno. Stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći.
Nije važno.Pomaži im!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima.
Nije važno.Daj najbolje od sebe!
Majka Terezija
srijeda, 22.07.2009.
Možda ovo i nije vrijedno spomena, no ipak ispričat ću vam!
Ne znam imate li naviku uzimati račun u trgovini pri bilo kojoj kupovini? Meni je to postalo uobičajeno, pa čak i pri maloj, običnoj kupovini...često sama sebe pitam zbog čega to radim? Da bih kontrolirala trgovce ili da bih usporedila cijenu na proizvodu i na računu? Ne znam...
Danas je bilo kao i obično; kupila sam što sam mislila, uzela račun, došla kući. Kako već rekoh , pogledam račun i uočim da na računu nisu svi artikli koje sam donjela kući, jednostavnije , da sam manje platila jer mi trgovkinja iz ne znam kojeg razloga , nije sve što sam uzela i naplatila. U prvi tren pomislih, ma nema veze, mora se jednom i ona prevarit . . . no kako su sati odmicali tako je valjda savjest sve više progovarala da se trebam vratiti u trgovinu i upozoriti ju na manjak koji će ona imati.I vratila sam se, a ona? Nije mogla doći k sebi od zaprepaštenja i zahvaljivanja. . .pitajući me zar se i takve stvari događaju u ovo krizno vrijeme?
nedjelja, 28.06.2009.
Jeste li se ikad uhvatili, kako ujutro dok tek otvarate oči, lagano budeći se, razmišljate što vas sve očekuje u toku dana ? Kako u tom „popisu“ u glavi ulazi tako puno aktivnosti koje se moraju obaviti, i sami ne znate hoćete li sve stići, jer sati je premalo i gdje ugurati u tu „gužvu“ još kakvu malu željicu? Kojim i kakvim redosljedom to ide: moram, ne volim, želim, hoću, trebao bih ...Ako sve ono što „moram“, a ne volim, ispuni cijeli naš dan, što nam se događa? Nije li suvišno onada na kraju dana pitati se; odakle nervoza, nezadovoljstvo , praznina . . .
petak, 12.06.2009.
“Ona se za te četiri godine braka posve uživjela u njegovu narav; ono, što je on znao, znala je i ona; ono, što je njemu bilo lijepo i dobro, bilo je i njoj; ona se posve izgubila pod pritiskom njegovih nazora i čuvstava, baš kao što slabije stablo gine pod sjenom i granjem susjedoga jačega stable. Udav se mlada nije ni dospjela, da joj se značaj uopće razvije i izrazi, a ušav pod njegov krov, u njegove ruke onako meka i nježna, postal je ubrzo vjeran otisak njegove volje”
Josip Kozarac
Primjećujete li koliko su se neke osobe u braku promijenile; u kojoj mjeri to nisu one osobe koje ste poznavali otprije , nego netko drugi? Koliko i zašto su sebi dopustile da ih netko izmjeni?
četvrtak, 28.05.2009.
“ Ne živim u svojoj prošlosti, ni u svojoj budućnosti. Imam samo sadašnjost i samo me ona zanima. Ako budeš znao ostati uvijek u sadašnjosti, bit ćeš sretan čovjek. Razumijet ćeš da u pustinji postoji život, da nebo ima zvijezde, a da se ratnici bore, jer je takva narav ljudske vrste. Život će ti onda biti zabava, veliko slavlje,jer je život uvijek i samo trenutak u kojem živimo."
Alkemičar, Paulo Coelho
petak, 15.05.2009.
„ Do koje mjere nam je dano doživjeti patnje i ljubavi drugih ljudi? Koliko možemo razumjeti one oko sebe čije su boli i bijeda i razočaranja dublji i teži od naših? Ako razumijeti znači staviti se na mjesto onih koji su od nas drugačiji, jesu li bogataši i suci ovoga svijeta ikada shvatili nebrojene patnike koji su ih okruživali?“ "Snijeg" Orhan Pamuk
subota, 02.05.2009.
JA MORAM NOĆAS DA BIJEM NA TVOJA VRATA
KAO NETKO KO JE USTRAŠEN I ZADOCNIO,
JER JA SAM OD ONIH KOJIMA ZEMLJA
NEMA VIŠE ŠTA DA KAŽE.
JA MORAM NOĆU DA SE DIŽEM,
DA TE TRAŽIM I PITAM:
KOJE JE MOJE MJESTO I MOJ KRAJ,
JER NE MOGU NI JA DOVJEKA ŽIVJETI
KAO SIROČE BEZ IMENA I PUTA.
KAKO SU SLABE LJUDSKE RUKE I
KAKO TVRDO MOŽE DA SPAVA BOG
ŠTO SAM JA OVDJE U SVIJETU?
STABLO NA VJETROVITU MJESTU
CVIJET UKRAJ PUTA
KAMENI STUP, OSAMLJEN NA RUŠEVINAMA
KOJI NE DRŽI SVODA I NE SLUŽI NIĆEM,
NEGO PUCA NA MRAZU I
GORI NA ŽEGI
I JOŠ ONAKO SAM I POLOMLJEN
KAZUJE SLAVU KOJE VIŠE NEMA.
IVO ANDRIĆ
nedjelja, 26.04.2009.
„ Pretvorili smo se u narod koji samo kuka!“ glasile su njegove današnje riječi.
Vjerujem da se dosta njih zamislilo nad tim nažalost, istinitim riječima. Samo se raznose i prepričavaju loše vijesti, bolesti i strašne nesreće. Zar nam se uistinu ništa lijepo ne događa ili to lijepo, pretrpani ovim lošim i ne osjećamo i zar zaista mrvice onog lijepog ne dodiruju našu dušu? Zar u našoj svakodnevici ne postoje ljudi koji isijavaju pozitivnu energiju i koji u nas usađuju misao na lijepe i drage, možda zaboravljene sitnice?
petak, 17.04.2009.
Volim zemlju i beskrajno zelenu travu koja poput mekog saga leži na njoj, volim svaki cvijetak koji nježno ispruži svoju glavicu iz tog zelenog prekrivača. Volim zemlju i svaku povrtnu biljku koju s ljubavlju posadim, a ona mi svojim lijepim i zdravim plodovima vraća utrošeno vrijeme i brigu koje sam provela s njom. Volim zemlju i sve moje ljubičaste i bijele grmove cvijeća, jer posadila sam ih da mi uljepšavaju dane, a oni tako prkosno bujaju da ne mogu ostati neprimjećeni niti kod slućajnih prolaznika koji im se dive...Volim zemlju, i dok je promatrajući i mrveći premećem iz jedne u drugu ruku postajem svjesna istine da ću jednom postati dio nje...
subota, 11.04.2009.
11.04.2009.
Danas mi je rođendan. Poruke na mobitelu su sličnog sadržaja: „ Sretan ti rođendan, puno zdravlja, sreće i zadovoljstva...“ Osobe koje mi čestitaju su valjda osobe kojima nešto u životu značim, jer mislim da ne bi pamtili bez razloga ovaj beznačajan dan. No s druge strane (moje) to su osobe koje volim, cijenim s kojima sam u prijateljskim odnosima dugi niz godina.
No sad da skrenem pozornost na sreću, zdravlje, zadovoljstvo...i sve ono što ide uz čestitanje.Koliko u ovom prolaznom životu imam sreće i jesam li svjesna što je zapravo sreća i u kojim ju oblicima nalazim? Jesam li svjesna činjenice da je zdravlje zaista najveće bogatstvo? Koliko moram biti zadovoljna; gdje su granice?
„ Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje, kad zbrojim poraze, ništa ne ostane. . .“
nedjelja, 05.04.2009.
Sjediš kraj prozora i motriš prolaznike. S desne strane vidiš redovnicu, s lijeve prostitutku. I prostodušno kažeš: " Koliko li je jedna plemenita, a druga niska". No zatvoriš li oči i osluhneš, začut ćeš šapat odozgo: "Jedna me traži u molitvi,druga u patnji, a u duši svake od njih luka je za moj duh." Halil Džubran
srijeda, 01.04.2009.
Volim srijedu zbog Goranove emisije „Idemo na put s Goranom Milićem“. Svaki put ostajem zadivljena, oduševljena i bogatija za jedno novo saznanje, jer sam upravo na taj način naučila nešto o čemu dotad pojma nisam imala...
Volim četvrtak, jer se bliži kraj tjedna...
Volim petak, jer ga vole i moja djeca iz jednostavnog razloga jer već sutra nemaju nastave; osjeća se radost i opuštenost ...
Volim subotu, jer smo svi doma; mogu jasnije čuti dječja razmišljanja, možemo zajedno nekud otići...
Volim nedjelju, jer mi popodne ostavlja vrijeme samo za mene; mogu pročitati sto stranica knjige bez prekidanja...
Volim ponedjeljak, jer je za mene taj dan , dan za početak svega što želim i moram obaviti, jednostavnije rečeno sve volim ako je moguće započinjati ponedjeljkom...
Volim utorak, jer je to dan posvećen Sv. Ani ; ona se na taj dan rodila i umrla, a njeno se svetište nalazi u mojoj blizini, to je dan moje zahvalnosti , jer sam mama i jer imam mamu...
nedjelja, 29.03.2009.
